Kako je krtica Milica tražila muža….

Na jednoj livadi, pod zemljom, živjela je krtica Milica. Jednog dana odluči se Milica udati. Dala je oglas u lokalne novine. Oglas je glasio:” Traži se pošten i vrijedan krt spreman na zajednički život. Zainteresirani krtovi neka se jave u subotu u treći hodnik desne staze.” Došla je i subota. Milica se spremila, namirisala i sjela na stolicu čekati kandidate. U dogovereni sat pet krtova je stiglo pred Milicinu kuću. Milica se sa svima lijepo pozdravi i zamoli prvog krta neka uđe unutra.
Prvi krt je bio Zoki, lokalni trgovac nekretninama. Zoki je ispričao Milici kako je on prava prilika za nju. Vrijedan je, ima posao, nekoliko kuća u vlasništvu. Milica ga je upitala koliko on sati dnevno radi , odnosno kada odlazi i kada dolazi kući. Zoki joj je rekao kako njega nema po cijeli dan jer puno vremena potroši pokazujuću kupcima kuće. Milica mu je zahvalila na dolasku i rekla kako će odgovor dobiti pismenim putem.
Drugi kandidat je bio bećar Đuka. On je kod Milice došao nakrivljenog šešira i s bocom rakije u rukama. To se odmah Milici nije dopalo , al’ ipak mu je pružila šansu. On je sjeo na stolicu do Milice i reče on Milici kako ima par jutara zemlje i kako ona s njim nikad neće biti gladna. Milica je morala sama sebi priznati da joj je srce zaigralo kad je ušao Đuka, ali ipak je razum bio jači. Zahvalila se Đuki što je došao i rekla mu je kako će odgovor dobiti pismenim putem.
Treći je bio neki balavac Robert koji jedva da je imao 18 godina. Milica je ipak htjela nekog starijeg i vrlo brzo je Roberta zamolila da ode.
Četvrti kandidat je bio Lukica, modni stilist. Ušao je u sobu, za njim je ostao miris nekog jakog parfema od kojeg je Milicu zabolila glava. Morala je odmah prozračiti prostoriju. Lukica je sjeo i umjesto da posluša što ga Milica ima pitati, on je Milicu počeo ispitivati koju dnevnu, a koju noćnu kremu koristi, kojom se šminkom šminka, koji joj je omiljeni kreator. Milici su ta sva pitanja bila pomalo čudna. Ona je samo upitala Lukicu šta on konkretno radi u životu. Lukica joj je samo rekao kako ništa konkretno nego svašta po malo. Samo s dečkima, malo s curama. Milica mu se zahvali i isprati Lukicu do vrata.
Pet prasac je u međuvremenu otišao jer se uplašio .
I tako naša Milica nije našla ženika. Ali nije odustala. Mislila je kako će pravi naići kad tad. I nije prošlo dugo susretne Milica u lijevom hodniku momka koji se okretao i zamalo da nije naletio na nju. Ona stane sa strane i pričeka da se krt okrene. On joj zahvali i pozove je na kavu. Milica pristane i oni odu u najbliži restoran na kavu. Lijepo su se podružili. Krt se zvao Šime, iz južnih krajeva i ovdje na putovanju. Milici se odmah svidio. A i njemu se svidla Milica. On je bio turistički radnik. Imao je nekoliko svojih apartmana koje je preko ljeta iznajmljivao, a preko zime je izrađivao web stranice. Milica je bila zadovoljna. Odlučili su se oženiti. Napravili su skromno vjenčanje. Milica je spakovala kofere i otišla sa Šimom u južne krajeve.

Pijetao na prozoru

Bio jednom jedan prozor. Sasvim običan prozor. Prozor na sobi djevojčice Ane. Bio je od drvenog okvira sa staklom. U sobu je ušla Ana koja je krenula prema prozoru da na njemu naslika pijetla. Nacrtala je pijetla, jednog crvenog pijetla sa velikim repom i velikom resom. Bila je zadovoljna njime. Samo što ga je nacrtala pijetao se počeo protezati… “Oooooo, vidi, vidi kako sam krasan, kako me je super nacrtala!” reče pijetao. Djevojčica je bila sretna sa svojim pijetlom jer se mogla s njime malo poigrati. Jest da je pijetao bio samo nacrtan, ali mogla se porazgovarati s njime. I tako su oni uživali zajedno razgovarajući. Djevojčica Ana bi gledala kroz prozor i pričala pijetlu što joj je dogodilo u vrtiću. Djevojčica je imala još jednog prijatelja, a pijetao je, s obzirom da nije mogao nikuda sa stakla, imao svoju prijateljicu.
Jednoga dana dođe pred njihovu kuću jedna zločesta djevojčica s loptom. Krene se ona tako loptati i udarati loptu na kuću. Mislila je da može slobodno udarati po kući jer nikoga nije bilo kod kuće pa je nitko neće čuti.
Pijetao je gledao kako lopta leti njemu oko glave. “Joj, ne piše mi se dobro. Ako me ova mala tresne razbit će se moj prozor i nema više pijetla. Nema mene više…” Kako je mala samo udarala jako loptu o kuću. Pogodila je najprije jedan okvir. Uf, zatreslo se sve. Pijetao se naš smrzo:” Gotov sam, nema me.” Al nije, prozor je izdržao. Al’ mala ne odustaje. Opet tres u prozor. Prozor nije puko. ” O dobro je, prozor je izdržao”, pomislio je naš pijetao, “valjda je dovoljno čvrst da izdrži ovo udaranje.” Djevojčica još jednom udari jako loptu i pogodi našeg pijetla pravo u kljun. A kako ga je pogodila pravo u kljun tako se cijeli prozor razbije i raspe u stotine komadića. Pijetao nije stigao ni kukuriknuti već je bio rasut po podu. A zločesta djevojčica kada je vidla šta je napravila, ni loptu nije ponijela, nego je brzo pobjegla svojoj kući plačući.
Kasnije toga dana dođe Ana kući iz vrtića. Ušla je u svoju sobu ispričati pijetlu što joj se danas dogodilo u vrtiću, kad ono pijetla nije bilo. Prozora nije bilo. “Pa gdje je samo?”, pomisli Ana i priđe bliže. Imala je što i vidjeti. Na podu u stotinu komadića ležao je pijetao.Jao kako je bila tužna, kako je samo plakala. “Pjetliću moj nema te više”, plakala je. Anino plakanje čula je mama koja je brzo došla u sobu i upitala Anu što se dogodilo i zašto tako jako plače. “Netko nam je razbio prozor i nema više mog pjetlića, nitko ga više neće sastaviti. S kime ću ja sada pričati, s kime?”, plakala je Ana. Mama se dosjetila. Rekla je Ani neka donese lopaticu i metlu te da će njih dvije pokupiti razbijenog pijetla. Pokupile su komade stakla i stavile su ga na veliki komad papira na stolu.

“Znaš šta, sada ćemo mi ovo staklo, ove komade , kao slagalicu, komad po komad pažljivo složiti i zalijepiti”, reče mama. I njih dvije su se dale na posao. Slagale su pijetla komad po komad, dio po dio. Najprije su našle rep jer je rep bio najveći, zatim noge, poslije nogu su našle krilo, pa vrat i glavu. Na kraju su našle i resu. Ali nisu ga cijelog našle. Nedostajao im je komadić. Nedostajao im je kljun. Sve su te dijelove lijepo složile i onda je mama rekla Ani neka donese ljepilo kako bi sve te dijelove pijetla polijetile. Ana donese ljepilo i one krenu dio po dio složenog pijetla lijepiti. Cijelo staklo su polijepile i polako i oprezno da im ponovo ne pukne stavile su ga u drveni okvir prozora. Okvir su stavile na zid.

Ana je bila sretna, ali joj nije bilo jasno zašto pijetao nije mogao pričati. Ponovo je pogledala ima li još koji komadić stakla na podu. Pronašla je komadić kljuna koji je nedostajao. Stavila je kljun na pijetla i on se isti tren probudio, progledao i progovorio. “Ooooo, prijateljice moja, pa ti si mene sastavila. Opet sam cijeli.. Sada sam na tvome zidu u sobi…Sad nas više nitko neće moći razdvojiti…”, reče sav radostan pijetao. “Naravno , dragi moj pjetliću, sad smo ponovo zajedno!”, reče Ana i sva sretna ispriča pijetlu što joj se danas dogodilo u vrtiću.

Izgubljena lopta

U bari, po lopočima i trskama, igrale su se tri žabice kreketušice. Skakale su sa lista na list, sa cvijeta na cvijet, lovile su komarce i sunčale se na obali. Uživale su. Odjednom nešto se dogodilo. Nešto je upalo u njihovu vodu. BUĆ!!! Žabice kreketušice u se najprije uplašile i posakrivale u travicu. Nisu znale što im se dogodilo. Polako su provirile van te su ugledale lijepu crvenu loptu kako mirno pluta na vodi. Odmah im je bilo lakše. Uputile su se prema njoj i izvukle su crvenu loptu na obalu.
” O pa to je nečija lopta. Samo čija? Tko ju je izgubio?” pitale su se žabice kreketušice. Nisu znale odgovore na ova pitanja pa su odlučile uzeti loptu i krenuti u potragu za vlasnikom .

Najprije su srele zeca. “Ej zečiću Dugouškiću je li ovo tvoja lopta? , upitale su žabice. “Joj, žabice kreketušice nije to moja lopta. Ja sam svoju posudio mom prijatelju zečiću Bjelorepiću i još mi je nije vratio. A i moja je lopta plave boje. Ajde, Bog, žabice idem”, reče zečić Dugouškić i odskakuće dalje. Žabice spreme loptu u torbu i krenu dalje.

Naišle su na vjevericu Krcku. “Ej, Krcka, alo Krcka jesi ti možda izgubila crvenu loptu?” dozivale su žabice vjevericu. ” Molim žabice, šta me zovete?”,nije ih odmah čula vjeverica. “Šta me trebate?” “Ma htjele smo te pitati jesi li ti možda izgubila crvenu loptu. Upala je jedna crvena lopta u našu baru pa sad tražimo čija je. Je li možda tvoja?” lijepo joj objasne žabice kreketušice. A Krcka će njima: ” Nije moja, nije. Ja vam se nemam vremena igrati s loptom. Skupljam lješnjake po cijeli dan. Moram ih puno sakupiti. Idem sad, Bog !!!! ” I vjeverica Krcka se brzo popne na obližnje drvo i ode dalje u potragu za lješnjacima. A ništa. Naše žabice kreketušice ponovo stave loptu u torbu i nastave dalje.

Naišle su na krticu Zlaticu. “Ej krtice Zlatice jesi li ti možda izgubila crvenu loptu?”, upitaše žabice krticu koja je taman izbacila zemlju van. “Nije to moja lopta, Dolje ispod u mojim tunelima nema mjesta za lopte tako da to nije moja lopta. Žao mi je. A baš mi je lijepa.” , reče krtica žabicama. “Dobro onda krtice Zlatice idemo mi onda dalje. Bog!”.

Nastaviše žabice potragu i naiđu na ježića Bocka. “Ej, Bocko jesi li ti možda izgubio crvenu loptu? Našli smo jednu loptu, a neznamo čija je. ” rekoše žabice. “Drage moje žabice kreketušice”, reče Ježić Bocko,” imao sam ja jednu žutu loptu, ali se probušila na moje iglice tako da je sada više nemam. A i mama će mi radije kupiti novi autić nego loptu jer se boji da bi mi se mogla i ta nova probušiti. Eto, zato ja nemam loptu.” “Dobro ježiću Bocko, idemo mi onda dalje…” I žabice nastave tražiti vlasnika lopte.

Tražile su i tražile , pitale su i pitale, i mišića Gricka i mačkicu Micku i patkicu Blatkicu, ali nijedno nije izgubilo crvenu loptu.

Žabice kreketušice su se već dosta i umorile i htjele su se već i vratiti u svoju baru, kad li su začule tiho jecanje. Brzo su krenule na tu stranu i kad su došle vidjele su jednu djevojčicu kako sjedi na taravici i tiho plače. Žabice su joj prišle i upitale je: “Zašto plačeš djevojčice? Što ti se dogodilo?” A djevojčica podigne glavu i onako sva u suzam im polako reče kako je izgubila svoju najdražu crvenu loptu i kako je sada jako žalosno zbog toga. Kada su to čule žabice veselo su skočile i brzo izvadile loptu iz torbe. “Je li ovo tvoja lopta djevojčice? Mi smo je našli kod nas u bari i cijeli dan tražimo tko ju je izgubio.” Rekoše žabice djevojčici. Djevojčica obriše suze sa očiju, pogleda loptu i poviče sretna: “O, pa to je moja lopta. Hvala vam žabice, puno vam hvala što ste pronašle moju izgubljenu loptu. Jako sam bila žalosna kad sam je izgubila, a sad sam jako sretna kad sam ju pronašla.” Zagrlila je djevojčica svoju crvenu loptu. “Nikada te više neću izgubiti, loptice moja, nikada. Jako ću paziti na tebe.” Žabice su bile sretne što su našle vlasnika izgubljene lopte i mogle su se mirno i zadovoljno vratiti nazad u svoju baru.